Zdravlje bez neugodnog mirisa...

Iako se češnjak uzgaja već 10.000 godina i ljudi su ga oduvijek rado koristili zbog njegovih  kulinarskih i zdravstvenih svojstva, bilo je perioda kada je zbog neugodnog mirisa bio na lošem glasu. Stari Grci su, doduš, imali tržnicu u Ateni, na kojoj se  isključivo prodavala ta čudesna biljka (skoroda) ali su joj dali i ime aleo što znači izbjegavati. I danas je botaničko ime za češnjak Allium stativum ukojem odzvanja taj neslavni prizvuk. 

Češnjak, inače, nema mirisa sve dok se ne zdrobi ili na drugi način ne ošteti. U tom se trenutku otpuštaju karakteristični hlapljivi, reaktivni sumporni spojevi koji su odgovorni za neugodan miris nakon konzumacije.  Ti se spojevi  klasificiraju kao sekundarni metaboliti, što znači da za razliku od primarnih metabolita, nisu uključeni u rast, razvoj ili reprodukciju biljke. No oni imaju veoma važnu funkciju:  odbijaju predatore, parazite i razne bolesti.

Prigodom dugotrajne ekstrakcije češnjaka u vodenoj otopini etanola, nakon tri do četiri mjeseca raspadaju se sumporni spojevi koji izazivaju neugodan miris pa je to i razlog zašto je proizvod, kao što je Zlatni Allium, bez neugodnog mirisa, a istodobno sadrži sve ostale spojeve korisne za ljudsko zrdavlje.

Uzgoj češnjaka je star...

kao i sama ljudska povijet, a njegov intenzivni uzgoj kao sama naša civilizacija.

Češnjak se spominje u Bibliji i u Kuranu, što govori o njegovoj važnosti u starim kulturama. Jednako kao o  jestivoj biljci  kao i o biljci važnoj za ljudsko zdravlje.

Češnjak je prvobitno domestificiran na visoravnima Središnje Azije (Tadžikistan, Turkmenistan, Uzbekistan, Sjeverni Iran…), a na Bliski Istok ga je donio Marco Polo.

Pripada rodu Allium (kao na primjer luk ili poriluk), a sam rod Allium obuhvaća 600 do 700 različitih vrta.

Češnjak pak sadrži pet podgrupa koje je moguće razlikovati kao sativum, ophioscorodon, longicuspis, subtropical i pekineze. Podgrupa sativum, koja se raširila po cijelom svijetu, i koju poznajemo kao današnji češnjak, izvorno je mediteranska. Sativum je njegovo botaničko ime.

Ophiscorodon je, primjerice, bio raširen u starom vijeku na prostorima Stare Grčke. Grci su češnjak zvali skorodon i prodavali ga na tržnicama koje su po njemu dobile i ime – ta skoroda.

 

Već je Plinije Stariji...

starorimski pisac, vojskovođa i jedan od najznačajnijih enciklopedista starog vijeka, ustvrdio u svom djelu od 37 knjiga „Naturalis historia“ kako nema te bolesti koja se ne povuče pred češnjakom.

Od stare Grčke do...

Češnjak (Allium sativum) je biljka koja se u povijesti čovječanstva najviše koristila u medicinske i ljekovite svrhe.

  • U staroj Grčkoj češnjak se koristio kao sredstvo za jačanje organizma atleta na Olimpijadama te kao sredstvo za liječenje rana zadobivenih u borbi.
  • Otac medicine Hipokrat (460. – 370. pr. Kr.) preporučivao je uzimanje češnjaka prilikom infekcija, pneumonija, karcinoma, probavnih problema, teškoća u mokrenju te te menstrualnih teškoća.
  • Dioskorid, otac farmacije,  preporučivao je korištenje zdrobljenog češnjaka protiv ugriza zmija, ugriza bijesnih pasa, kašlja, protiv infekcija, za čišćenje arterija i za liječenje gube.
  • Galen, koji je bio osobni liječnik rimskog cara Marca Aurelija i jedan od najutjecajnih medicinskih autora u povijesti, češnjak je nazvao „lijekom za sve“ običnog puka.
  • Oko 1150. godine Sv. Hildegard von Bingen, Nijemac koji je napisao dvije značajne medicinske knjige, čvrsto je vjerovao da konzumiranje češnjaka pojačava zdravlje i liječi bolesti.
  • Londonski zbor liječnika preporučivao je češnjak u liječenju prilikom trovanja, ugriza, oteklina, čireva, zubobolje te je preporučen kao sredstvo za suzbijanje kuge koja je poharala London 1665.
  • Vodeći engleski liječnik Sydenham (1624. – 1689.) koristio je češnjak u liječenju velikih boginja.
  • Polovicom 19. stolječa u Francuskoj i Bugarskoj epidemija kolere suzbijala se češnjakom.
  • Louis Pasteur je 1858. primijetio da češnjak ubija uzročnike zaraznih bolesti (bakterije).
  • Albert Schweizer početkom 20. st. koristio je češnjak u suzbijanju kolere i trbušnog tifusa.
  • Za vrijeme I. svjetskog rata češnjak se koristio širom Europe (posebno u Engleskoj) za liječenje rana zadobijenih u borbi te u liječenju dizenterije.
  • Za vrijeme II. svjetkog rata u Rusiji, u kojoj upotreba češnjaka ima dugu tradiciju, češnjak se koristio kao zamjena za penicilin u slučajevima kada ovaj nije bio dostupan. Zbog toga je češnjak prozvan „ruskim penicilinom“.